Finska ima najmlađu premijerku u povijesti. Žena ima 34 godine i imat će u svojoj vladi ministricu koja je još mlađa. Mi se, naravno, ne trebamo uspoređivati s Finskom, ali je dobro da slušamo i gledamo što drugi rade. To je jedan od način kako se usporedbama i dobrim potezima neke stvari u društvu mogu unaprijediti. Pa ako hoćete i promjenama.

A što mi imamo u politici? Krenimo od kandidata koji se natječu za predsjednika RH. Iskreno govoreći, jedini vanserijski obrazovani kandidati koji je nešto naučio u inozemstvu i vratio se doma nema ama baš nikakve šanse da uđe u drugi krug. To je Dejan Kovač. Podršku mu daje HSLS i liberali. No, njegovu autentičnost i znanje nitko još nije prepoznao pa kandidat tavori na nekoliko postotaka ako ne i niže. Kovač ne samo da je obrazovan već su njegove ideje neinficirane povijesno poznatim hrvatskim jalom. Ideje koje Kovač sa sobom donosi idu u smjeru promjena u hrvatskom društvu, ali onih gospodarskih, a ne ideoloških.

Nasuprot Kovaču redom stoje kandidati koji su manje ili više duboko povezani s hrvatskim društvenim nepogodama koje nam je politika nanijela u zadnjih dvadesetak godina.

Zoran Milanović možda je i najbolji primjer nekoga tko je bio na poziciji, ništa nije učinio ali sada od birača i naroda traži drugu šansu. I to na funkciji koju je svojevremeno htio sam ukinuti.

Možda i najvjerodostojnija od kandidata u ovom trenutku je Kolinda Grabar-Kitarović. Unatoč tome što je dio biračkog tijela doživljava kao lošu predsjednicu, ona je u biti svoj prvi mandat odradila u granicama svojih ovlasti i naglasak je stavila na diplomaciju. I ako ćemo biti iskreni, priznat ćemo joj da je pronijela pozitivan glas o Hrvatskoj u jako puno zemalja. Grabar-Kitarović nije novo lice u politici, ali je kao snažna žena slala poruke u svijet koje su našu zemlju i naše društvo činile boljim nego što doista jest, a i to je vještina, mora se priznati. Ili, dobro, ako nećemo nju birati. Hajdemo nekog drugog. Birajmo Škoru?

Uspoređujući s onim što rade druge zemlje, kod nas bi možda i najveće razočaranje bio izbor upravo Miroslava Škore. Osoba koja iza sebe vuče onu sivu zonu politike nikako ne bi smjela biti novo lice iste te politike. On to i nije, ali odlično upakiran od Bujanca i Radeljića polako to postaje. A upravo ta dvojica u kompletu sa Škorom predstavljaju sivu zonu politike u kojoj je sve dopušteno: korupcija, prijetnje, lažne vijesti, obmane… Pa za Boga miloga Bujanec je osuđeni diler narkoticima?! I dok mi biramo Škoru koji predstavlja rigidnu desnicu i sve ono što Hrvatska ne bi trebala biti, a bila je baš u Škorino vrijeme dok je žario i palio devedesetih, recimo u Orfeju (sjetite se da je bio direktor koji je svojevoljno otišao i zauzvrat uzeo otpremninu od nas poreznih obveznika u vrijednosti 120 tisuća kuna), drugi se mijenjaju i biraju mlađe i sposobne žene na pozicije moći.

Očito Hrvatima treba puno više puta ponavljanja istih pogrešaka kako bi nešto naučili. Nadamo se samo da i nakon ovih predsjedničkih izbora nećemo idućih pet godina morati promatrati kako nam se korupcija iz devedesetih duboko uvukla u sustav. Umjesto da biramo mladog Kovača mi ćemo očito birati nekoga tko je na svima nama zaradio i još nam se prodaje kao novo lice politike. I to one najgore koja je izrasla iz devedesetih godina kada je “sve bilo dopušteno” pa i uzeti novac poreznih obveznika koji nisi zaradio.